Kakav je dojam na tebe ostavio nastup na OI u Pekingu?
Prije svega želim reći da je Olimpijada u cijelosti na mene ostavila neponovljivi dojam za cijeli život i mislim da je to jedno iskustvo koje bih poželio svakom športašu.
Svoj nastup na igrama opisao bih dobrim. Znao sam da je plasman u sam vrh nerealan, ali potajno sam se nadao plasmanu između 8. i 10. mjesta. Posebno nakon zadnjih 3-4 treninga kada smo i trener i ja bili zadovoljni veslanjem i ponašanjem čamca na vodi, moji apetiti za željenim rezultatom su porasli. Konačan rezultat malo me je razočarao jer mislim da sam u Pekingu veslao najbolje u svom životu. No, svi znamo da u slalomu rezultat često nije i pokazatelj pravog stanja, a pogotovo ne kada je kriterij jedna utrka.
Nakon prespavane noći dojmovi su se malo slegli, a kada sam se prisjetio kako sam se teško kvalificirao za nastup na OI, u sebi sam osjećao zadovoljstvo sto sam uopće tamo imao priliku nastupiti.

Opiši nam posljednjih 24 sata prije nastupa
Sve je teklo normalnim i planiranim redoslijedom. Start je bio poslijepodne, tako da je bilo dovoljno vremena za cijelu pripremu oko nastupa. San je bio normalan (što me je malo iznenadilo), zatim doručak u restoranu u Olimpijskom selu (müesli, namazi) i nakon toga odlazak na stazu.
Oko 12 sati otišao sam na zagrijavanje koje se sastojalo od 20-ak minuta uveslavanja promjenjivim ritmom i nekoliko ubrzanja, 6-8 sprinteva 10"/10", 2 intervala u vratima na mirnoj vodi od oko 40" sa dužom pauzom i 2 vožnje rapid racinga niz sporedni kanal bez vrata, te za kraj 10-ak minuta razveslavanja.
Nakon toga slijedila je detaljna analiza staze sa obje strane kanala.
Otprilike sat vremena prije nastupa ponovno sam bio na vodi. Fartlek razveslavanje, nekoliko ubrzanja i sprinteva po osjećaju i veslanje po vratima na mirnoj vodi do poziva za odlazak na start.
Naravno da je na startu bilo nervoze, posebno prije prve vožnje, ali niti približno koliko sam si sam zamišljao u prošlosti dok sam gledao druge športaše na OI. Za to bih zahvalio svojoj psihološkoj pripremi putem autosugestije i vježbama vizualizacije gdje sam si puno puta predočavao u što vjernije mogućem obliku kako ce to izgledati u stvarnosti na startu Olimpijskih igara.
Moram priznati da moje vizualizacije nisu puno odstupale od stvarnosti i mislim da mi je to puno pomoglo.

Za koju taktiku si se odlučio?
Prvu vožnju sam odlučio voziti malo rezerviranije, paziti na linije i pokušati ostati "čist" jer sam predviđao da će biti dosta grešaka i da će čisti laufovi biti put do polufinala. Pokazalo se da sam bio u krivu (bar sto se tiče C-1 discipline) jer su svi dečki vozili dobro i bez velikih grešaka. Onda mi nije preostalo ništa drugo nego napasti u 2. laufu, pošto sam nakon 1. vožnje završio izvan polufinala, a to je uvijek riskantno.
Drugu vožnju sam startao agresivno i konstantno sam pokušavao ubrzati čamac gdje god sam to mogao, u nadi da ću nadoknaditi što više vremena izgubljenog u prvom laufu. To je rezultiralo dobrim vremenom u cilju, ali nažalost i 4 sekunde kaznenih zbog doticanja dvoja vrata.

Eto, na kraju je ostalo malo tuge - jer mislim da sam mogao više, zadovoljstvo - jer sam dao sve od sebe, i sreća - jer sam imao čast nastupiti na Olimpijskim igrama.